60. Glazbena tribina je počela, i to dvojako – za jednu ovako veliku obljetnicu na poklon je dobila ne samo koncert, nego i film! Osijek, njezin novi-stari dom, sinoć je za svečano otvorenje Tribine u Hrvatskome narodnom kazalištu ugostio duo Krpan-Krpan, a u Maloj dvorani Kulturnog centra Osijek premijerno je prikazan dokumentarni film Odjeci generacija: Šest desetljeća Glazbene tribine Hrvatskog društva skladatelja, koji potpisuju muzikologinje Petra Pavić i Dina Puhovski.
Taj u pravilu prvi vikend studenog od 1963. godine omiljeni je povod za putovanje, slušanje, druženje i mnoge druge stvari, a sinoćnje otvorenje – u obliku koncertno-filmskog double featurea – u mnogočemu je ilustriralo istinitost one svima poznate misli: The more things change, the more they stay the same. Od početka koncerta do odjavne špice filma riječ je bila o jednom (usudio bih se reći tarkovskijevskom) nostalgičnom pogledu unatrag; umjesto možda očekivanih praizvedbi, publiku su Vladimir i Katarina Krpan dočekali sa svojevrsnim greatest hits izborom iz suvremene hrvatske klavirske literature.
Klavirski presjek generacija
Vladimir Krpan tako je svoj nastup započeo izvedbom Prve sonate za klavir antiheroja hrvatske suvremene glazbe Stjepana Šuleka, jedinog djela na programu koncerta čiji je nastanak prethodio genezi Tribine i jedne od rijetkih suvremenih hrvatski skladbi za klavir koju, parafrazirajući muzikologinju Seadetu Midžić, nije praizveo upravo Vladimir Krpan.
Za nastavak solističkog dijela koncerta posegnuo je za dvama djelima posvećenima upravo njemu: Momenti za Vladu Igora Kuljerića i skladba s dvostrukom posvetom Za Vladu Mladena Tarbuka su se Šulekovoj patentirano kristalno čistoj formi suprotstavili nešto eklektičnijim glazbenim jezikom, koji je, istini za volju, u Krpanovoj izvedbi ipak djelovao nešto uvjerljivije nego što je to bio slučaj sa Šulekovom sonatom.
S druge strane, spomenute skladbe Igora Kuljerića i Mladena Tarbuka su u izvedbi ovog istinski renesansnog čovjeka u kontekstu hrvatske glazbe dodatno fiksirale nostalgičnu atmosferu večeri; ako se Momenti za Vladu shvate kao album slika koji često zna djelovati kao povratak (nostos) kroz vrijeme, Za Vladu onda, s obzirom i na posvetu ne samo Vladimiru Krpanu nego i u vrijeme skladanja recentno preminulom Vladi Gotovcu, nužno mora predstavljati bol (algos), i to u obliku čistih intervala koji se iz tmine rađaju, rastu i na koncu u tminu vraćaju.
Odluka intergeneracijskog dua Krpan-Krpan da se publici obrate prvo solistički pa tek onda kao duo rezultirao je i jednom dozom kompetitivnosti u zraku koji je kružio Hrvatskim narodnim kazalištem u Osijeku, a Katarina Krpan je za svoj dio koncerta odabrala tri autora koja također predstavljaju tu intergeneracijsku dimenziju Tribine: nakon skladbe Themes Frana Paraća slijedila je skladba Piano Piece 2012 (Hommage á Morton Feldman) njegova nekoć studenta Frana Đurovića, a tu je cjelinu zaokružila skladbom Sonnant Paraćeva profesora Stanka Horvata.
Štoviše, prijelaz između Đurovićeve i Horvatove skladbe bio je bez pljeska publike toliko suptilan da je odao dojam da je taj ton, ta elementarna čestica oko koje Đurović u svojoj skladbi stalno kruži a koju rijetko dotiče bila upravo početni ton Sonnanta.
Ipak, main event koncerta dakako je bio moment u kojem su Vladimir i Katarina Krpan na pozornicu osječkog HNK-a istupili zajedno te odsvirali još jedan trobroj skladbi istaknutih hrvatskih autora, ovaj put Ive Josipovića, Berislava Šipuša i Davora Bobića.
Na ritamski jasni, gotovo plesni ustroj Josipovićeve skladbe Passo tempio tako se vrlo dobro naslonio privatni detektiv Dick Tracy u samo jednoj u nizu Šipuševih skladbi inspiriranih literarnim detektivom koji u žutom baloneru u ovoj – naslovljenoj Dick Tracy and the Very Short and Very Strange Story of Glaxo Blue – na scenu ulazi raščišćavajući gusti dim u toj nekoj prepoznatljivoj, gotovo komičnoj, pulp maniri. Berislav Šipuš tada postaje Jean-Luc Picard, a Dick Tracy njegov Dixon Hill. A što reći o izvedbi Bobićeve skladbe Divertimento, osim prevesti njezin naslov? Zabava, slavlje, veselje.
45 za 60
„Glazbena tribina je ono što je bilo, ono što je sad i ono što će tek biti“, „Glazbena tribina je drugstore suvremene glazbe“, „Glazbena tribina je rezonantna kutija Hrvatskog društva skladatelja“, „Glazbena tribina je grupna terapija“… Sve ovo su tek neke od definicija Tribine koje su u dokumentarnom filmu Odjeci generacija: Šest desetljeća Glazbene tribine Hrvatskog društva skladatelja ponudile koautorice Petra Pavić i Dina Puhovski.
Budući da je Tribina i prema riječima Trpimira Matasovića „oduvijek bila cehovsko sijelo“, možda je konkretni, konačni odgovor na pitanje što Glazbena tribina jest zapravo nepotreban i antitetičan poanti. Jer taj šoljanovski kratki izlet na koji već šest desetljeća tradicionalni odlaze skladatelji, izvođači, muzikolozi i studenti je, bez obzira na opetovane pokušaje otvaranja vanjskoj publici, bio i ostao neka vrsta skrovišta, pa čak i eho-komore, isto koliko i mjesto za razmjenu novih ideja.
Što je pak film o Glazbenoj tribini u Osijeku? Odgovor na to pitanje je drukčiji, ali ništa manje zakučast. Njegov tempo je, blago rečeno, frenetičan; skladateljska, muzikološka i izvođačka imena nižu se tolikom brzinom da će jedan dio „neupućene“ publike vrlo vjerojatno i odbiti, ali opet, možda u tome i jest bit. U svakom slučaju, u tih četrdeset i pet minuta koje je Glazbena tribina dobila krije se jedna duboko gorkoslatka priča, istovremeno komična i tragična.
U toj priči, dakako, značajan dio mjesta zauzimaju i gradovi u kojima se Tribina održavala, zatim razne prepreke na koje je nailazila te ljudi koji su je označili, a od kojih neki više nisu s nama. Film je prilika starijima da se prisjete tih dobrih, starih dana, a mlađim generacijama da vidimo kako su nekad prije izgledali i kako su se zabavljali naši bivši i sadašnji profesori. I da se dobro nasmijemo.
Jer ono što Glazbena tribina – barem prema filmu – zapravo jest, kao i prije spomenuti je Bobićev Divertimento – zabava, slavlje, veselje.
Tekst preuzet s Glazba hr.