Popodnevni početak Tribine – blagoslovljeni skladatelji

Gitara, makar je samo jedna, zna biti mnogo više od toga. Jedna, no vrijedna, u rukama Krešimira Bedeka, pokazat će se sasvim dostatnom za otvorenje Tribine.

Pod Bedekovim prstima gitara postaje mnogo više od sebe same. Ili bi, zapravo, bilo točnije reći da je Bedek čini većim instrumentom nego što je vjerojatno izvorno zamišljena.

Taj naizgled krhki instrument u Bedekovim rukama otkriva najrazličitije zvukove i boje, mogućnosti i potencijale. Svija se pod naletima njegove energije: bruji u drvenoj utrobi, cviči na rubu nelagode, brunda iz dubine korpusa, zvenči cijelim bićem. Stenje i pati, šapuće po vratu, ne zazire od hrapavosti. Čas se zvuk povlači u jedva čujan šapat, čas se razliježe u gotovo sirovoj gesti. I nedvojbeno razotkriva koliko se još puno toga nalazi među njegovim žicama, na njegovu tijelu i u njegovu korpusu. I koliko još toga ima za dati.

Blagoslovljeni su skladatelji koji su s Krešimirom Bedekom surađivali na novim djelima, redom pisanim upravo za njega. Preciznije, ne samo za njega nego i s njim, u bliskoj međuvezi. Objavljena na Bedekovu albumu, nazvanom prema Tudorovoj skladbi (Cantus, 2024.), djela za gitaru Gordana Tudora, Ivana Josipa Skendera, Ante Knešaureka i Ivane Kiš čvrsti su dokazi njihove uzajamne uvjetovanosti.

S obzirom na to da je posrijedi recentna autorska produkcija, recital Krešimira Bedeka logično se uklopio u program 63. Glazbene tribine. Riječ je o doista novoj hrvatskoj glazbi pisanoj za taj zapravo neobičan instrument. Neobičan jer se za njega sklada kao ni za jedan drugi. No, koncert održan u osječkoj Dvorani Franje Krežme pokazao je još nešto: skladbe s albuma – makar neupitno vjerodostojno snimljene – u živim izvedbama dobivaju nove slojeve izraza, potvrđujući da nema većeg doživljaja glazbe doli suza i znoja žive svirke, unatoč svim pokušajima da nas se uvjeri u drukčije.

Osvrt Borka Špoljarića u cijelosti pročitajte na portalu Glazba.hr.